Povjerenje u baštinu: Notre-Dame obnovljena u izvornom obliku

Na gradilištu katedrale Notre-Dame izvodili smo i građevinske i restauratorske radove. Dio svodova, poput svoda središnjeg križa i dijela svoda transepta, bio je urušen te je zahtijevao potpunu rekonstrukciju, dok su oni koji su ostali netaknuti morali biti dodatno ojačani.

Svodovi na ekstradosu znatno su oštećeni u požaru s izraženim slojevitim odvajanjem – u mnogim se slučajevima gornji sloj potpuno odvojio, a uočene su i unutarnje pukotine. Stoga smo izveli radove konsolidacije kako bismo im vratili potrebnu čvrstoću i obnovili njihov izvorni oblik.

Iz strukturne perspektive, činjenica da su svodovi na svome mjestu stajali već 800 godina bila je pouzdanije jamstvo njihove stabilnosti od bilo kakvog virtualnog modela. Katedrala Notre-Dame nije pokazivala ozbiljne znakove pucanja ni slijeganja, osim manjih odstupanja u gornjim dijelovima zidova. Možemo reći da je tijekom stoljeća građevina pokazivala stabilno i predvidljivo ponašanje.

Zato problemi nisu bili toliko povezani s pitanjem stabilnosti, odnosno s time što bi se dogodilo ako bismo rekonstruirali svodove u njihovu izvornom obliku, već s utvrđivanjem koji su dijelovi potencijalno opasni i trebaju li biti uklonjeni kako bi se spriječili mogući problemi. Svi kameni elementi koji su se pomaknuli tijekom urušavanja izgubili su stabilnost, pa su uklonjeni i zamijenjeni novima.

Također smo morali sanirati oštećenja na ekstradosu svodova, pri čemu su ključnu ulogu imali Mapei proizvodi. Prije požara taj je dio bio zaštićen slojem gipsa, materijala koji je u širokoj upotrebi u Francuskoj. Iako je gips djelomično štitio svodove jer je izvrstan toplinski izolator, velik je dio sloja izgorio u požaru.

Nakon pažljive analize svih dostupnih rješenja odlučeno je da se primijeni mort koji će vjerodostojno reproducirati izvornu debljinu sloja (ili je čak povećati za 1 – 2 cm), ali s boljim mehaničkim i strukturnim svojstvima od onih koje može osigurati gips. Odabran je mort koji je osigurao dobru čvrstoću i otpornost unutar spojeva u kojima je izvorni mort bio oštećen visokim temperaturama tijekom požara. Oštećeni je mort uklonjen, a spojevi su očišćeni do određene dubine. Zatim je na spojeve i cijelu površinu ekstradosa nanesen mort PLANITOP HDM RESTAURO.

Primjena takvog morta bila je nužna zbog stanja konstrukcija na kojima se radio zahvat. Nije bilo dovoljno obnoviti samo površinski sloj, mort je morao prodrijeti u spojeve i čvrsto se usidriti u njihovu unutrašnjost kako bi se osigurala dovoljna posmična i vlačna čvrstoća.

Uz to su provedena ispitivanja kako bi se provjerilo koliko je mort praktičan za primjenu u spojevima. Testiranje se temeljilo na izradi uzoraka završnih slojeva od proizvoda različitih proizvođača. Rezultati su pokazali da je PLANITOP HDM RESTAURO bio učinkovitiji i jednostavniji za primjenu u odnosu na ostale ispitane materijale.

Jedan od osnovnih uvjeta bila je upotreba morta na bazi hidrauličkog vapna. Činjenica da je PLANITOP HDM RESTAURO proizveden od prirodnog hidrauličkog vapna i ekopucolana svakako je imala važnu ulogu u njegovu odabiru. Osim toga, bilo je nužno osigurati kompatibilnost s gipsom jer je taj materijal korišten u dijelu spojeva.

Veliku je težinu imalo i bogato iskustvo Mapeija u području primjene mortova za konsolidaciju i restauraciju. Mapei je mogao dokazati da su njegovi materijali prošli relevantna ispitivanja te da posjeduju certifikate o mehaničkim svojstvima za razliku od drugih ponuđenih rješenja – aeriranih mortova na bazi vapnenca s dodatkom vlakana koji nisu imali (ili su imali vrlo ograničenu) dokumentaciju o svojim tehničkim karakteristikama.

Uz PLANITOP HDM RESTAURO u određenim su zonama korištena i sidra od staklenih vlakana u obliku slova L koja je također osigurao Mapei. Postavljena su na mjestima gdje se sumnjalo na prisutnost unutarnjih pukotina u kamenu koje nije bilo moguće uočiti golim okom.

Osobito cijenimo kada jedna tvrtka može ponuditi više različitih, međusobno kompatibilnih rješenja – to jasno potvrđuje Mapeijevo bogato iskustvo u projektima sanacije i strukturnog ojačanja povijesnih građevina.

Vrlo važnu ulogu imala je i prisutnost Mapeijevog Odjela tehnike na samom gradilištu. Njihova podrška, stručnost i dostupnost bili su odlučujući faktori prilikom odabira najprikladnijih rješenja. Primjerice, dodatna prednost bila je i to što su materijale pripremali ljudi koji ih izvrsno poznaju, što je PLANITOP HDM RESTAURO istaknulo u odnosu na druge proizvode koji su se ispitivali u fazi izrade uzoraka. Štoviše, Mapeijevi su stručnjaci korisnicima na terenu pružili i jasne upute o pravilnom rukovanju i načinu primjene materijala.

Italija kao zemlja nesumnjivo ima bogato iskustvo u području sanacije i strukturnog ojačanja. Zbog učestalih potresa i iznimno velike koncentracije povijesnih spomenika naši su stručnjaci morali razviti posebne vještine i steći znanja koja nadilaze ona dostupna drugdje u svijetu. Za razliku od mnogih drugih zemalja kod nas postoji realna potreba za osiguravanjem stabilnosti i nosivosti povijesnih građevina, što je zahtijevalo visoku razinu stručnosti i sustavan pristup.

Također, kada govorimo o tehničkim normama i standardima, Italija ima preciznije i strože propise, što ima pozitivan učinak na cijeli sektor. Svi koji se bave strukturnim radovima, uključujući projektante, izvođače i proizvođače građevinskih materijala, tijekom godina su stekli bogato teorijsko i praktično iskustvo. Proizvođači materijala, poput Mapeija, razvijaju rješenja koja odgovaraju upravo tim specifičnim tehničkim zahtjevima kako u pogledu svojstava tako i u pogledu učinkovitosti proizvoda u stvarnim uvjetima primjene.

Već pri prvim istraživanjima utvrdili smo da su nosive strukture katedrale bile prilično stabilne, što je rezultat umijeća graditelja koji su je podizali. Njihova vještina osigurala je da konstrukcija zadrži stabilnost tijekom nekoliko stoljeća.

Primjerice, rad Eugènea Viollet-le-Duca bio je od ključnog značaja. Nakon oštećenja koja su nastala za vrijeme Francuske revolucije, proveo je rekonstrukcijske i konsolidacijske radove, među ostalim i ugradnju brojnih čeličnih lanaca koji su povezivali vanjske zidove – a u nekim slučajevima i bili umetnuti unutar samih zidova. Upravo je ta intervencija osigurala da nestabilnost nosivih struktura nakon požara (osim štete uzrokovane samim požarom) bude minimalna.

S druge strane, jedan od ključnih izazova bila je potreba da se i osiguravajućim društvima dokaže pouzdanost izvedenih radova konsolidacije. Današnji standardni pristup za dokazivanje stabilnosti novogradnje uključuje strukturne proračune i virtualno modeliranje, no takve metode nisu pouzdane kada se primjenjuju na zidane konstrukcije s višestoljetnom poviješću jer često daju kontradiktorne rezultate. Talijanski tehnički propisi zahtijevaju opreznu primjenu virtualnih metoda i, kada je riječ o radovima na povijesnim građevinama, inzistiraju na izradi detaljnog pisanog izvješća o predloženim rješenjima koje mora uzeti u obzir stvarno ponašanje građevine tijekom povijesti.

U Francuskoj, međutim, ne postoji ista razina iskustva u tom području, pa je prevladavalo uvjerenje da se treba u potpunosti osloniti na proračune i modele. Ipak, inzistirao sam na činjenici da je 800 godina postojanja katedrale već samo po sebi konkretan dokaz njezine stabilnosti, daleko pouzdaniji od bilo kakvog numeričkog modela.

Uspio sam uvjeriti nadležne institucije da je rekonstrukcija građevine u njezin izvorni oblik već sama po sebi jamstvo stabilnosti u godinama koje dolaze. Vratiti katedralu u stanje kakvo je imala prije požara i urušavanja bio je najbolji pristup za dugoročnu stabilnost cijele konstrukcije.

Budući da je cilj bio restauracijom obnoviti izvorni izgled, odlučeno je da se izvede novi završni sloj korištenjem morta PLANITOP HDM RESTAURO kao najprikladnijeg rješenja za postizanje izvorne debljine i mehaničkih svojstava svodova kakva su bila prije oštećenja.

Sve su se nadležne institucije odmah složile da konačan izgled katedrale treba biti što vjernija rekonstrukcija stanja prije požara. U početku je predsjednik Macron najavio raspisivanje međunarodnog natječaja, što je izazvalo svojevrsnu lavinu prijedloga, no ubrzo je postalo jasno da bi takav pristup nosio prevelike rizike te da se ova povijesna građevina mora rekonstruirati.

Važno je istaknuti da rekonstrukcija građevine u njezin izvorni oblik ne jamči uvijek i odgovarajuću razinu sigurnosti. U slučaju Notre-Dame razmatrane su i mogućnosti izgradnje krovne konstrukcije od čelika ili betona, no na kraju je odlučeno da će se krovišta obnoviti u skladu s prethodnim stanjem.

Kada je riječ o drvenim elementima, odluka je bila relativno jednostavna. Provedeno je vrlo detaljno istraživanje s ciljem prikupljanja povijesne dokumentacije, a uz to su korišteni i originalni nacrti Viollet-le-Duca te građevinski dnevnik iz tog razdoblja. Rezultati numeričkih proračuna za drvene konstrukcije – koji su daleko jednostavniji i pouzdaniji od onih za zidane strukture – potvrdili su da ti elementi i dalje ispunjavaju svoju funkciju. Tako su i povijesna rješenja i suvremeni proračuni potvrdili opravdanost vraćanja konstrukcije u prvobitan oblik – konstrukcije koja je stoljećima dokazivala svoju učinkovitost u stvarnim uvjetima.

Kod zidanih dijelova, međutim, postojala je dodatna razina nesigurnosti zbog složenosti i ograničene pouzdanosti teorijskih proračuna i pretpostavki. Primjerice, pri izračunu deformabilnosti često dolazi do velikih razlika između stvarnih, povijesno zabilježenih podataka i onih dobivenih virtualnim modeliranjem.

Nije bilo lako uvjeriti sve uključene strane da treba imati povjerenja u povijest katedrale, ali na kraju smo u tome uspjeli. Za to je, nedvojbeno, zaslužno bogato iskustvo koje Italija ima u sanaciji i konsolidaciji povijesnih građevina.

Katedrala Notre-Dame danas je ponovno stabilna, upravo onakva kakva je bila stoljećima.