Dubrovačka katedrala

Sagrađena je nakon razornog potresa 1667. godine na mjestu uništene starije bizantske i romaničke katedrale sagrađene u 12. stoljeću. Prema predaji, izgradnju romaničke katedrale financirao je engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca darom od 100 000 dukata u znak zahvalnosti nakon što je preživio brodolom u blizini Lokruma prilikom povratka iz Trećeg križarskog rata.

Nova katedrala sagrađena je između 1671. i 1713. godine prema nacrtima talijanskog arhitekta Andree Buffalinija iz Urbina, čiji je projekt prihvatio dubrovački senat. Ključnu ulogu u prikupljanju sredstava i organizaciji gradnje imao je svećenik i diplomat Stjepan Gradić kojem je u znak zahvalnosti postavljena mramorna ploča na pročelju katedrale. Otvorenje katedrale obilježila je velika svečanost.

Zbog dotrajalosti olovnog pokrova, loših spojeva i prodora vlage na pojedinim dijelovima kupola dubrovačke katedrale zahtijevala je hitnu sanaciju i konstruktivno ojačanje. Riječ je o zidanoj konstrukciji čiji je središnji dio poprečnog presjeka građen od sedre povezane produženim vapnenim mortom, dok je po obodu oslonjena na masivno kameno ziđe.

U gornjem dijelu sedrenog dijela izvedeni su utori u koje su ugrađene drvene grede od ariša koje ovijaju kupolu, a na definiranim mjestima sidrene su u sedru inox profilima. Na posebno pripremljene inox moždanike točkasto se oslanja olovni pokrov koji štiti konstrukciju od vanjskih utjecaja i služi kao hidroizolacijska ovojnica.

Povijesno gledano, donji dio kupole dodatno je ojačan slojem produženog morta. Međutim, dotrajali spojevi pokrova doveli su do prodora vode u presjek konstrukcije, zasićenja drvenih elemenata vlagom te migracije štetnih soli, što je ozbiljno narušilo stabilnost i zahtijevalo cjelovitu intervenciju s ciljem poboljšanja lokalne i globalne mehaničke otpornosti ove vrijedne povijesne građevine.

Nakon pripremnih radova započelo se s uklanjanjem dotrajalog olovnog pokrova. Natopljene drvene grede od ariša pažljivo su demontirane zajedno sa sidrenim i spojnim elementima iz utora u sedri. Utori su potom mehanički očišćeni kako bi bili spremni za daljnje zahvate. Istovremeno je uklonjen i loše vezani produženi mort iz sljubnica kupole.

Sljubnice su rekonstruirane hidrauličkim mortom MAPE-ANTIQUE ALLETTAMENTO uz prethodno impregniranje preostalog sloja akrilnim temeljnim premazom PRIMER 3296. Utori u sedri dodatno su ojačani dvokomponentnim visokoduktilnim mortom PLANITOP HDM RESTAURO.

Uslijedilo je ojačanje konstrukcije FRP sustavom suhim postupkom primjenom karbonske tkanine MAPEWRAP C UNI-AX 600/10 u horizontalnom i vertikalnom smjeru. Površina morta najprije je impregnirana niskoviskoznim temeljnim premazom MAPEWRAP PRIMER 1, zatim je postupkom mokro na mokro nanesen nosivi sloj tiksotropne dvokomponentne epoksidne smole MAPEWRAP 11 u koju je utopljena karbonska tkanina. Sustav je završno konsolidiran niskoviskoznom smolom MAPEWRAP 31.

Na označenim pozicijama uz kontrolu vibracija izrađene su rupe u FRP sustavu u koje su sidreni vijci od nehrđajućeg čelika pričvršćeni hibridnom vinilnom smolom MAPEFIX VE SF. Na njih su postavljene nove grede od ariša istih dimenzija kao izvorne. Novi olovni pokrov završno je pričvršćen vijcima od nehrđajućeg čelika, čime se sprječava pojava bimetalne korozije.

Ovim je zahvatom značajno povećana duktilnost kupole te njezina mehanička otpornost i stabilnost, posebno u kritičnim kombinacijama opterećenja koje uključuju horizontalne sile izazvane ubrzanjem. Ujedno je poboljšana sposobnost disipacije energije ključna za očuvanje ovog vrijednog povijesnog objekta.